Prošlotjedna uhićenja sumnjivaca za ratni zločin u Medačkom džepu 1993. silno su uznemirila mnoge duhove  u Gospiću i okolici. Kako se čini, najuznemirenije osobe su one povezane s Veliborom Šolajom, kojemu je, kao i Josipu Krpotiću Krmpaču, određen jednomjesečni pritvor.

U četvrtak 01. ožujka oko podne dok se još nisu znali ni identiteti uhićen dobio sam SMS Mladena Rogića u kojem me pita je li mi žao što i on nije uhićen. Ne znam što je Rogića ponukalo da mi se javi ovakvom porukom, pa mu nisam ni odgovorio.

Kada se saznalo tko su uhićenici, od jednog gospićkog izvora doznao sam da je Velibor Šolaja zadnjih mjeseci obilazio svoje suborce prijeteći se svakome tko ga bude teretio. Saznao sam i da je pred nekoliko godina Šolaja doživio i dvije bizarne nesreće. Kako je sklon alkoholu i noćnim gluhim šetnjama po gradu jedne prilike ga je zahvatila ralica za čišćenje snijega i gurala kojih kilometar i pol, a da vozač, navodno, nije bio svjestan da osim snijega gura i čovjeka. Polomljeni Šolaja je otpremljen u bolnicu da bi ga, nakon oporavka, na izlazu iz iste udarilo vozilo hitne pomoći, pa su ga vratili natrag.

Neki u ovim događajima vide splet nesretnih okolnosti, a drugi nagađaju da je Šolaja kao slaba karika u istrazi zločina u Medačkom džepu trebao biti uklonjen.  


Isti dan, u prostorijama Elektrolike u Gospiću na šalteru naplate Nikolina Šolaja Mraović, pritvorenikova sestra upitala jednoga moga poznanika je li dobar samnom i neka mi poruči da se dobro pripazim zbog onoga što pišem. Ista je u ponedjeljak 05-og ostavila komentar na mom Facebook zidu (u međuvremenu ga obrisala) da me pozdravljaju Šolajina obitelj, prijatelji i suborci, da gdje sam ja bio kad je njen brat krvario za ovu zemlju i da ima Boga i da će se on pobrinut za mene.

Neslužbeno doznajem da je obitelj Velibora Šolaje izložena pritisku zato prijetnje njegove sestre nisam ni prijavljivao. Navodno je sam Šolaja pritisnut da ne tereti ostale sumnjivce, pa se tako i iza reakcija njegove kćeri i sestre zapravo kriju oni koji se boje novih uhićenja i pritvaranja.

Nije to prvi put da se gospićki sumnjivci za ratne zločine kriju iza žena. Sredinom 1999. u Kaniškoj ulici pored Milana Levara koji je htio prijeći cestu zaustavio se automobil zagrebačkih registracija iz kojeg je izašla krhka žena i upitala ga je li on taj i taj. Kada je ponosno odgovorio da jeste ona mu je udarila šamar uz histerični povik da mu je to zato što blati njenu obitelj. Levar se jedva suspregnuo da joj ne vrati. Dok se ona vraćala u automobil, on je na mjestu vozača ugledao nacereno lice Tihomira Oreškovića. Milana Levara je pljusnula Oreškovićeva supruga Milica.

Moj gospićki poznanik preko kojeg mi je Šolajina sestra poručila da se pripazim, kaže da joj je odgovorio da ja nemam ništa s istragama kojima je obuhvaćen njen brat, a da je njemu bolje da bude susretljiv prema istražiteljima, odnosno da govori istinu.

U Gospiću i okolici ostalo je dosta neistraženih ubojstava.  Osim poratnog atentata na Milana Levara, za vrijeme rata ubijani su i drugi Hrvati, od strane onih koji danas strepe za svoju slobodu. Neki su, poput bivšeg upravitelja gospićkog zatvora Milana Špoljarića, pretučeni i od posljedica premlaćivanja kasnije umrli. Špoljarića je na razgovor kod novog mosta na Novčici namamio K. T. zvan Bolničar gdje ga je s metalnom šipkom u mraku sačekao I. J. zvan Šareni i njome izudarao po glavi. Pretučeni Špoljarić se jedva dovukao do župnog dvora gdje mu je prvu pomoć pružio vlč Stjepan Zeba. 

Razni su bili motivi, a bilo je i raznih naručitelja gospićkih zločina. No, krug izvršitelja je skoro uvijek bio isti. Upravo, u tom krugu kovitla se strah.