.
Žurio sam u jutros s kontrolnog pregleda iz jedne poliklinike da stignem na Općinski građanski sud pratiti raspravu u slučaju ponovljenog suđenja bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, optuženom po privatnoj tužbi francusko-hrvatskog odvjetnika Ivana Jurašinovića za uvredu. Prvostupanjskom presudom sudac Nikole Raguža osudio je Mesića globom u iznosu od 70.000 kuna jer da je uvrijedio tužitelja izjavom za medije "Neka taj odvjetnik kad sljedeći put bude dolazio u Hrvatsku posjeti Vrapče. Naši doktori su stručni i sigurno će mu pomoći". Mesić se u prvostupanjskom postupku nije odazivao na ročišta. Još je obnašao funkciju predsjednika Republike i uvijek bi netko iz odvjetničkog ureda Čede Prodanovića, koji je Mesićev pravni zastnik samo rekao da je "tuženik spriječen službenim, državničkim obavezama". Sudac Raguž nije imao strpljenja za takve isprike i uzevši u obzir činjenično stanje presudio je protiv Mesića. No, Županijski sud je poništio njegovu odluku jer da eto Mesić nije imao prilike dati iskaz, pa neka se suđenje ponovi. Raguž je nedavno sazvao prvo ponovljeno ročište i opet Mesića nije bilo, ovaj put bez ikakvog, makar apstraktnog obrazloženja. Kako se kasnije moglo vidjeti iz medija, obišao je radnike KIO Orahovice, koje su njegovi prijatelji doveli do prosjačkog štapa, a on kao bivši predsjednik sad te prevarenei gladne šljakere ide tješiti, zapravo pokrivti svoju ulogu u njihovoj propasti i usput podgrijavati famu o sebi kao nekom važnom javnom čimbeniku.

Danas se očekivalo da će Mesić doći na ročište jer se u međuvremenu pojavljivao u slučajevima gdje je on tužio (protiv Darka Petričića, primjerice) i davao trijumfalističke i vickaste izjave, a i kad je odlazi s predsjedničke funkcije kazao je da će sad na njega navaliti razni lešinari s tužbama, pa će umirovljeničke dane morati provoditi po sudovima. Imao sam i insidersku informaciju iz kruga bliskih mu novinara da će se jutros u 9 pojaviti pred sucem Ragužom, pa sam se osim nestrpljenjem naoružao i fotoaparatom, ipadom i novinarskom iskaznicom da zabilježim njegovu očekivanu majstorsku obranu. Ipak je on, kako je to volio isticati, pravnik, zar ne?!

Ali, ni privatne poliklinike nisu onakve kakvim ih se reklamira, pa je pregled na koji sam bio naručen kasnio 15-ak minuta, upravo toliko koliko mi je nedostajalo da na vrijeme stignem doći do ulaznih vrata Općinskog građanskog suda i prođem sigurnosnu kontrolu pravosudne policije. Umjesto u sudnici, u 9 sam se našao pred sudom, a ispred mene je u redu čekalo desetak osoba. Znao sam da me neće pustiti unutra. Pripremio sam međunarodnu novinarsku iskaznicu, prošao kraj reda i upitao prvog pravosdunog policajca može li mi kao novinaru reći je li bivši predsjednik Mesić ušao jutros u zgradu. Simpatični bucko se nasmiješio i rekao da nema komentara. 

Znači, tu je. Smrzavao sam se pred zgradom suda s pripremljenom kamerom, zureći prema vratima, škicajući okolo gdje mu je parkiran automobil. Čak sam i jednog "sumnjivca" pitao je li on doveza Mesića, našto je ovaj probrundao da nije, a i da nebi. Nakon skoro 40 minuta iščekivanja zazvonio mi je mobitel i insider mi je javio da bivši predsjednik neće izaći na glavna vrata nego na neka sporedna. Pohitao sam uz "Palaču pravde" do ulaza/izlaza gdje su pošta i pisarnica i zauzeo borbeni položaj. Vidio sam neko muvanje u hodniku, ali siluete dvojice krupnijih pravosudnih policajaca spriječile su me da vidim da oniži bivši predsjednik RH zapravo izlazi kroz vrata do dvorišnog parkinga gdje aute ostavljaju zaposlenici na sudu, uglavnom suci. To mi je postalo jasno tek kad sam ugledao masivnu pojavu Čede Prodanovića kako izlazi u dvorište. Unatoč još uvijek bolnoj rani od operacije potrčao sam oko zgrade. Stigao sam vidjeti tek kako odvjetnik ulazi na stražnja lijeva vrata škode superb. Uspio sam potrčati pokraj automobila dok je Čedo još zatvarao vrata i smještao se uz Mesića. Vidio sam lijevo naprijed službenog Mesićevog vozača, a kada sam pretekao automobil i stao uz desni rubnjak, ugledao sam i facu brke tjelohranitelja. Međutim, stakla su bila zatamnjena, a automobil, malo krene, malo stane. Očito je Mesića uhvatila panika kako sam ga uspio uloviti (mada ne i fotografirati). Okinuo sam par fotki automobila i krenuo prema vratima da pokucam, a onda je vozač naglo krenuo tako da sam malo odskočio unatrag. Inače, nisam mu stajao na putu, pa niti sam ih ometao u kretanju, a niti bi me pregazili. Onda su napravili zaokret oko automobila parkiranih u sredini. Potrčao sam za njima i naglo stao jer je vozač zakočio žustro telefonirajući sveudilj se okrećući prema Mesiću i Prodanoviću. Pretpostavljam da je Mesić bio uzrujan.

On je svojedobno, nakon što sam uhićen koncem 2007. lagao da me ne pozna, da me nikada nije vidio, da ne čita što pišem, da se ja kao i oni ustašoidi guram da preko njega postanem poznat. Naravno, da se dobro znamo jer ne samo da sam s njim napravio nekoliko važnih intervjua, i to osobito u vrijeme kad je malo tko s njim htio popiti kavu ili žesticu, a on je nakon što ga je Tuđman potjerao iz HDZ-a, a Manolić mu namjestio pušku, uglavnom trusio žestice, već smo nerijetko i sjedili za istim stolom u Radićevoj na terasi kafića Krolo ili punog imena Miroslav Krleža, susretali se noću u Ilici kod križanja s Kačićevom kada bi on išao kod ili od svog šogora Žarka Pavline (ulica Pantovčak), a ja u "Sedmicu". Obojica smo voljeli pješačiti sredinom devedesetih. Znao sam ga viđati i kod Zvonimira Trusića prononsiranog ustaše koji je držao polulegalan kafić u remetinečkom Blatu, a ponad šanka je visio portret Maksa Luburića. Mesić je ispod slike Maksa Luburića znao nazdravljati s Tomislavom Karamarkom, koncem devedesetih još pomoćnikom ministra policije za kadrove i Vladimirom Faberom, načelnikom sisačke policije. Društvo bi im pravili Ivica Orešković, brat poznatijeg ratnog zločinca iz Gospića, Tihomira, Stjepan Pepo Arlović, emigrantski ekstremist blizak Tomislavu Mičiću i frankfurskom krugu udbomafijaša (Pepu Arlovića je početkom devedesetih ispod kockarskog stola kroz prepone propucao Zlatko Bagarić, u neovisnoj Hrvatskoj kratko poznat kao kralj kocke dok ga nisu upucala braća Rodić, a u emigraciji se skumio s udbočetnikom Ljubomirom Magašem Zemuncem, pa na koncu oženio i njegovu udovicu, a zajedničkom djetetu dao ime Ljubo)...

Kod Zvonca Trusića se okupljao i fini svijet poput Željka Malnara koji je jedne zgode umalko pretukao Romana Bolkovića jer mu je netko rekao da ga je današnji suvlasnik Jabuke TV navodno cinkao SZUP-u. Bilo je to u vrijeme kad je Hrvoje Šarinić javnosti otkrio da je bivši SZUP špijunirao novinare i ostale javne djelatnike, a među ostalim i Šarinićevog sina s kojim se upravo Željko Malnar družio. Navodno je Malnar od svog drugog prijatelja Žarka Peše, nekadašnjeg policijskog inspektora iz odjela za narkotike, pa bojovnika iz Sunje, a u spominjano vrijeme face u HIS-u doznao da se u SZUP-ovom dosjeu za Šarinićevog sina i Malnara navodi da između ostalog na motorima švercaju heroin iz Turske, a da je pored ostalih informatora za taj dosje naznačen i Romano Bolković. Da se te večeri, kad je Zvonac Trusić namamio u svoju špelunku Bolkovića pod izlikom da mu ima nešto povjerljivo za reći, a zapravo ga je čekao visoko alkoholom baždaren Malnar, na istom mjestu u isto vrijeme, nije našao Jasenko Houra i kumio, molio, "svjetskog putnika" da ne tuče voditelja "2 u 9", bilo bi krvi, a policija službeno nebi intervenirala. 

Zalazio je tamo u isto vrijeme kad i Mesić i sva spomenuta gospoda i ratni ministar policije Ivan Vekić, zatim sudac istražitelj u slučaju Pakračka Poljana Božidar Jovanović... Bio je to na prvi pogled spoj ljudi za koje nikada ne biste rekli da se oko ičega mogu složiti, osim što su svi odreda mrzili Tuđmana i Ivića Pašalića. Bilo su  to mjesto, situacije i ljudi kakve nebi izmaštao ni  Quentin Tarantino. 

U tu balkansko-ustašku krčmu sam ušao na nagovor tadašnjeg uredništva Globusa jer sam doživljavao stanovite prijetnje iz kruga oko Tomislava Merčepa, a Zvonimir Trusić je slovio kao Merčepov najveći neprijatelj, čistunac na kojeg se željelo svaliti sve Merčepove grijehe. Pa kad sam tamo pored svih čudnih likova sreo pozitivce za kakve su slovili Mesić, Karamarko, Faber..., osjećao sam se sigurnije (Merčep tamo nije zalazio iako se dalo vidjeti Mladena Rogića, u to doba šefa Merčepova UHDDR-a za Zagreb), a i držala me novinarska znatiželja. No, kroz godinu dana koliko sam hodočastio u Blato toliko mi se smučio posao i život da sam samo čekao prvu priliku da zbrišem. Trusić bi me ponekad vozio po mrklom mraku doma i pričao kako je problem ubiti samo prvi put, pri tom se astmatično cerečući. Osjetio je da me ničim nisu umočili i da čist želim pobjeći i trebalo me zaplašiti, zadržati. Previše sam vidio i čuo i počeo pravilno slagati mozaik. Zvonac je držao okupljalište bivših špiclova, ubojica iz emigracije (jedan je sudjelovao u ubojstvu Joze Miloša kojega su udbaški emigranti proglasili ubojicom Brune Bušića i mučki ubili kraj nekog parka "jer eto naletio je neki Nijemac, jogger, pa smo se bojali da Jozo ne zazove upomoć), ratnih zločinaca iz posljednjega rata, ubojica politički nepodobnih Hrvata u ratu, i raznih drugih otpadnika od Tuđmanova režima. 

Kap je prelila čašu kada je Zvonimir Trusić od mene tražio da prestanem pisati protiv Josipa Perkovića, zloglasnog operativca i šefa hrvatske UDBA-e, u to vrijeme savjetnika u HIS-u,  jer "da bi nam Josip mogao pomoći da točno saznamo tko su bili udbaši među emigrantima i disidentima". S gnušanjem sam odbio taj prijedlog skoro ga pljunuvši jer se do kraja razotkrio kao udbaški dodavač i rekao mu neka on za svoju slobodu (protiv njega se tada također vodio postupak za odvođenja sa Zagrebačkog velesajma i ubojstva u Pakračkoj Poljani) s Perkovićem trguje nekim ili nečim drugim, a mene kao monetu u takvoj trgovini nikada nitko neće imati. Da bih mu pokazao da ga se ne bojim, s dvojicom prijatelja sam ga iznenada posjetio jedne zimske večeri. Pobjegao je na kat iznad birtije, a na stolu za kojim je sjedio ostale su mu cigarete i napola popijena boca žuje. Supruga je tvrdila da ga nema doma, da nezna kad je i kamo otišao ni kada će se vratiti. Naručili smo pivo i rekli da ćemo malo pričekati. Jedan je prijatelj krenuodrvenim stubama na kat jer je svojedobno obećao da će im popraviti video, pa zašto ne bi sad kad smo već tu i čekamo Zvonca. Birtaševa je žena skoro zaplakala povlačeći za rukav prijatelja da se ne penje jer da ne treba popravljat video, da mogu i bez njega, da gore spava dijete itsl. 

Ponajviše iz tih smrdljivih okolnosti poznajem Stjepana Mesića. To je njegov svijet bio oduvijek. Krčma gdje se pričaju masni vicevi, pjevaju nepoćudne pjesme, jedan drugog cinka, nekom bude razbijena glava, glumi radikalnu opoziciju, a sve je pod strogim nadzorom kako svih sudionika pojedinačno, a tako i Velikog brata koji je cijeli prostor ozvučio i osvijetlio. Stjepanu Mesiću se prirodno ponašati tako. Teško mu se suzdržavati. Danas je u sudnici od njega morao biti glasniji njegov odvjetnik Čedo Prodanović da bivši predsjednik, bez prisustva javnosti izuzmemo li prevoditeljicu i dvoje francuskih odvjetnika, koji su došli motriti proces u ime Sindikata francuskih odvjetnika i Odvjetničke komore kojoj pripada tužitelj Ivan Jurašinović, ne bi upadao u gore kontradikcije bahateći se, kako je to inače znao dok je predstavljao Hrvatsku u svijetu i štitio institucije ove zemlje. Mogu Mesićevog odvjetnika smatrati ponajboljim krivičarom (tri krivičarska mušketira Nobilo, Miljević i Prodanović), ali sudeći prema zapisniku s današnjeg ročišta (pogledati privitak tekstu) i izvještaju kojega je na portalu dnevno.hr objavio Mladen Prenc, optuženi Mesić danas nije iznosio uvjerljivu obranu, pa je lako zamisliti da će sudac Nikola Raguž već 23. prosinca ove godine objaviti identičnu presudu onoj prvotnoj, s tim da se neće morati gristi da bi mu je opet mogli poništiti iz formalnih razloga, jer eto, ovaj put prezaposleni bivši predsjednik RH Stjepan Mesić nije imao vremena iznijeti svoju obranu. Iznio ju je kako je znao i umio uz pomoć ponajboljeg odvjetnika. 
   
Zašto ga je onda bilo sram izaći na glavna vrata suda? Zbog čega se bojao susreta s novinarom kojega ne pozna, nikad ga u životu nije vidio? Ne vjerujem da je Čedo Prodanović nervozno nagovarao vozača i tjelohranitelja da zovu sudsku policiju, specijalce, SOA-u, Sašu Perkovića da se sa sudskog parkirališta potjera onaj "besprizorni novinarčić koji se gura među ustašoide kako bi blateći najvećeg hrvatskog antifašistu, postao slavan". S Čedom Prodnovićem nemam nikakavih problema. I kad god se sretnemo u gradu uljudno se pozdravimo. On, ipak, samo radi svoj odvjetnički posao. A čime se u životu bavio pravnik i političar Stjepan Mesić, zapravo nam nije još sasvim jasno iako su u tri knjige, njegove junačke podvige opjevala trojica hagiografa: Milan Puljiz, Ivica Đikić i Boris Pavelić. 

Hoće li se se sljedeća knjiga o našoj moralnoj vertikali, koja je u dealu sa Sanaderom dobila status bivšega predsjednika, kojemu su na raspolaganju ured, vozač, tjelohranitelj, odvjetnici, špijuni, pokoji predsjednik, pisci, novinari..., posebni izlaz sa suda, iako se na takav izlaz izlaze samo oni optuženici, okrivljenici i osuđenici koje poravosudna policija sprovodi u lisičinama natrag u bajbok, zvati poetski kao i prethodne, primjerice: "Stjepan Mesić:  Nemir i strah ili kronika moralnih gibanja intelektualca, pravnika, privrednika i političara iz Orahovice"?