Jučerašnji rezultati drugog hrvatskog referenduma u povijesti i mene su kao političkog skeptika razveselili.
I kad vidim tko se sve busa u prsa da je zaslužan za stvaranje Hrvatske, obranu, put u EU, bude mi zlo. Jedini lik koji mi je stalno pred očima neupitan jest pokojni Ivica Račan.  

Njega je najhrvatskija struja u partiji i tajnim službama s neupitnim zaslugama kod Tita: braća Miškovići, Ivan Brk i  Milan, nakon sloma Hrvatskog proljeća pripremala za vođu hrvatskih komunista. Ivan Mišković Brk, bio je šef KOS-a i spasio je Tita od Rankovića, a pokojni Milan, bio je i ministar unutarnjih poslova SFRJ.

Legenda, ali i neki svjedoci vremena tvrde da je na Milana Miškovića i Ivicu Račana izvršen atentat 1978. na autocesti, u klasičnoj "udbinoj saobraćajki". Milan je poginuo na licu mjesta, a Ivica Račan dugo se oporavljao iz kome. Braća Miškovići nisu željeli da prosrpska struja u SKH na čelo partije dovede sebi odanog čovjeka i u Račana su polagali puno povjerenje. 

Legende koje šire neki novinari suradnici i prijatelji Josipa Manolića, poput Romana Bolkovića, kako se najjača tajna struja u hrvatskoj partiji i UDBA-i okupljala oko Steve Krajačića, krug kojemu su navodno pripadali osim Manolića, Stipe Mesić, Franjo Tuđman, Slavko Degoricija i neki drugi degradirani špiclovi i žbirevi, stvarno su tlapnje.        

Stevo Krajačić nije imao takvu prođu kod Tita kao braća Mišković, ali je zbog ratnih zasluga i činjenice da je od Tita dobio zadatak da se brine za obitelj smaknutog "druga" Andrije Hebranga (povjesničar Danijel Ivin, koji je jedno vrijeme prijateljevao s Hebrangovom udovicom tvrdi mi da je Olga Hebrang po nalogu Steve Krajačića svaki mjesec u zgradi republičkog SUP-a u Savskoj podizala solidnu svotu novca da bi obitelj mogla dostojno  živjeti, a da je Andrija Hebrang mlađi mogao birati što će u medicini specijalizirati, ne na osnovu iskazanog znanja i sposobnosti već zbog protežiranja drugova iz SUP-a), stvorio od sebe mit koji su prenosili njegovi spomenuti puleni, sve od reda ljudi pod ovakvim ili onakvim stvarnim nadzorom UDBA-e.

Krug oko Steve Krajačića povezivan je i sa suradnjom s Nijemcima, pa sa Rusima. Širila se legenda kako Tito u Hrvatskoj ima svoju rezervnu ekipu koja ga u svakom trenu može čvršće vezati ili za ovu ili za onu stranu "željezne zavjesne" već kakve okolnosti budu.

Ti mitovi su šireni osobito uoči raspada Jugoslavije i po samom njenom raspadu kada je beogradska UDBA počela tiskati feljtone o opasnoj ustaškoj ekipi komunista koju je Tito protežirao u Hrvatskoj. Naravno, te poluistine su bile od obostrane koristi Tuđmanu, Manoliću, Mesiću..., kao i Miloševiću. Tzv Krajačićev krug u Hrvatskoj javnosti je predstavljen kao neka moćna gomilica koja je tajno hrvatski djelovala desetljećima i pripremala samostalnu Hrvatsku, a Milošević je imao opravdanje zašto su Hrvati neprijatelji i nikad im nije trebalo ni vjerovati. A pravi neprijatelj Slobodana Miloševića bio je Ivica Račan. On je napustio 14. sjednicu SKJ i osujetio Miloševićevo preuzimanje partije. Prije toga je raspisao izbore i htio se fer, demokratski natjecati.

Prvi Tuđmanov savjetnik Slaven Letica je nakon izbora devededesetih organizirao teniski meč gdje je on u paru s Tuđmanom igrao protiv slovenskog ljevičara Cirila Ribičića i Ivice Račana.

Kada je Tuđman u travnju 1990. pobijedio na tim izborima, prema svjedočenju pokojnog Račana u HDZ-u se nalazilo već 70 posto bivših partijskih karijerista, šef SKH-SDP-a je sa svojom ekipom predao izbornom pobjedniku arhiv Partije, ali i arhiv republičke UDBA-e, uz vrlo jasnu poruku od koje se Tuđmanu zgrčio želudac: 

- Mi Vam sve ovo predajemo s povjerenjem da nećete ništa od toga zloupotrebljavati. Budete li zloupotrebljvali i manipulirali tim dosjeima, znajte da smo ih mi presnimili na tri mikrofilma i pohranili na tri različite lokacije i da ćete tek tada zažaliti zbog nepromišljenih postupaka, rekao je odrješito Račan.

Ovu sam priču čuo od osoba koje su tog trenutka bile najbliže uz Račana, odnosno s njim kod Tuđmana. I stvarno, osim što je Vice Vukojević nešto čeprkao po arihvu UDBA-e, što je s druge strane Josip Perković, zadnji šef hrvatske UDBA-e neke svoje bivše veze, tada, a neke i sada visoko pozicionirane HDZ-ovce, poduzetnike, čelnike drugih stranaka, bankare, ucjenjivao dosjeima, te izuzev činjenice da je jedini od od bivših čelnika UBDA-e u Osijeku, a kasnije u Izvršnom komitetu CK KPH zadužen za sigurnost, Marko Bezer, samoubijen nađen na početku rata na Jakuševcu, a pištolj kojim se navodno ubio bio udaljen od mrtvog tijela pet metara, drugih manipulacija i osveta Tuđmanovih ljudi vezano za spomenutu arhivsku građu i nije bilo. 

Slučaj Marka Bezera je poseban jer njegova osoba istodobno povezuje Josipa Perkovića kojemu je svojedobno bio šef u Osijeku, Vladimira Šeksa koji da nije bio kadar UDBA-e i nebi mogao početi karijeru državnog tužitelja u Osijeku i Stjepana Mesića, koji je nastradao zbog gospodarskog kriminala u Orahovici, (području pod Bezerovom nadležnošću), pa kad se preselio u Zagreb, Bezer ga je posjećivao. 

Tko zna, možda je Marko Bezer imao jedan od ta tri mirkofilma kojima je Račan zaprijetio Tuđmanu, ili su pak Tuđmanovi ljudi, odreda udbaši, sami povjerovali da ga Bezer ima, ili su ga naprosto željeli likvidirati jer je i bez mikrofilma previše znao o njima, a nije se svrstao u njihov tor kao Perković. 

Neznam je li Račan išta mogao učiniti da spriječi Bezerovo ubojstvo ili je poduzeo išta da se ono rasvijetli. Stvarno o tome nemam pojma. Ali da mu nije bilo lako jer je protiv sebe imao udbaše kojima je on nekada bio šef, kako one koji su prešli Tuđmanu, tako one koji su se opredijelili za Miloševića, u to sam siguran i ne zamjeram mu više na oprezu i taktičnosti koje su mi se godinama doimale zamorne, eventualno posljedicae njegovog karaktera i slično. 

Sve je to izgurao pod cijenu da Hrvatskoj i hrvatskoj socijaldemokraciji sačuva obraz, da bi se u najkritičnijoj situaciji za svoju stranku na izborima 1992. jedva našao u Zastupničkom domu Sabora s tri zastupnika, a u Županijskom s jednim, bivšim udbašem kodnog nadimka "Truli". Taj "Truli" je danas veliki zagovornik Katoličke crkve. Moguće je da je Račan pogriješio što je baš Trulog posudio Draženu Budiši da mu bude podrška u ime SDP-a na predsjedničkim izborima 2000-e protiv Stjepana Mesića. No, moguće je da je procijenio kako je ta bitka ionako unaprijed izgubljena jer je iza Mesića opet stala ona karijeristička bulumenta komunjara/HDZ-ovaca, a Budiša je i onda kao i danas djelovao pomalo izgubljen u vremenu i prostoru, pa sad jedan Truli u toj igri ništa ne mijenja na stvari. 

Nakon prvog kruga predsjedničkih izbora i Mesićevih beobraznih komentara na račun koalicije SDP-HSLS, među grupom novinara, gledajući baš mene ravno u oči Račan je rekao onu povijesnu rečenicu: Mesić je nasmiješeni Tuđman. Jednako proročansku kao i onu da je "HDZ stranka opasnih namjera". 

Stranka opasnih namjera nakon gubitka izbora vodi unutarnjih rat između starih i novih udbaša, daje se naslutiti Račanov duh, ne zbog toga što se vodstvo stranke deklarira kao sljedbenicima druga Ivice nego što određeni ljudi u koje je Račan imao povjerenja kao što su braća Mišković imala u njega, budno paze kako obračunati s mangupima u vlastitim redovima da taj put prema vrijednostima EU, prije svega vladavine prava i istinskog obračuna s high level korupcijom, ne ostane mrtvo slovo na papiru. Osim što baštine Račanovo pozitivno iskustvo i što im se neprijatelji iz suprotnog tabora međusobno istrebljuju, ovi koji nastavljaju Ivičinim petom, obzirom na mladost, nisu opterećeni nekim stvarima kojima je bio njihov uzor, a za savjetnike imaju ljude koji su bili najbliži Račanovi saveznici. 

Volio bih da ovaj dojam kojeg temeljim na za sada mi dostupnim informacijama potraje što duže i da napokon možemo mirno leći u krevet bez straha da mračna udbo-ustaška prošlost još nije postala povijest.

Ivan Krajačić Stevo u prvom redu na nekoj partijskoj sjedeljci. Iza njega Ivo Družić (s naočalama sa zebnjom gleda druga Stevu) kasniji protukandidat Ivici Račanu na unutarpartijskim izborima pred obračun s Miloševićem. Družić je izbore izgubio, pouvukao se iz SDP-a, ali je zbog veza s Krajačićem i osobito Mikom Špiljakom, ostao pošteđen Tuđmanovih revanšista. Poslovao je nekom privatnom firmom, a prošle godine ga je jedna podzemna struja u SDP-u instalirala za, ni manje ni više, nego predsjednika Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga d. o. o. foto Radivoje Vican Vicanović