Bojim se, kao i mnogi promatrači i novinski izvjestitelji, da suđenje saborskom zastupniku Branimiru Glavašu za ratni zločin počinjen nad osječkim civilima srpske nacionalnosti neće na koncu kod rodbine i prijatelja žrtava uroditi osjećajem zadovoljene pravde.

Ovo suđenje također ima malo izgleda da povrati nadu sve brojnijim hrvatskim građanima, duboko razočaranim nefunkcioniranjem policije i pravosuđa, u mogućnost vladavine prava zbog još snažnog utjecaja politike na represivni aparat u svim sferama: od ratnih i političkih zločina, preko organiziranog kriminala, korupcije, ratnog profiterstva...

Istraga protiv Glavaša pokrenuta je kada se „osječki šerif" politički zamjerio svom dojučerašnjem glavnom savezniku u HDZ-u, premijeru Ivi Sanaderu. Svi inkriminirajući podaci do kojih se došlo nakon toga mogli su se naći i za vrijeme SDP-ove vlade sad već pokojnog Ivice Račana.

Ali prema svjedočenju udovice ubijenog načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, Jadranke, koja je u to vrijeme bila saborska zastupnica SDP-a, u uskom Račanovom krugu postojale su bitne osobe, spominjala je potpredsjednika Sabora i SDP-a Matu Arlovića, koje su sve činile da se opstruira Glavašev kazneni progon.

A kad je Sanader pokrenuo policiju i državno odvjetništvo na Glavaša, pribjeglo se mnogim neprofesionalnostima i nezakonitostima.

Za krunskog svjedoka u slučaju „garaža" odabran je policajac Krunoslav Fehir, koji je i sam sudjelovao u zločinu.

Oktroirani načelnik osječke policije Vladimir Faber, danas nagrađen mjestom direktora policije, nije istraživao optužbe pokojnog branitelja Vjenceslava Billa da je ratni osječki istražni sudac Radoslav Arambašić naređivao, sudjelovao i zataškavao zločine, već se isti nekim čudom pojavio kao odvjetnik Gordane Getoš-Magdić, krunske svjedokinje u slučaju „selotejp", čiji prvi iskaz pred policijom, kasnije porican, u najizravniju vezu dovodi Glavaša s naređivanjem zločina.

Zatim je bivši Glavašev politički saveznik, pravaš Anto Đapić, nekažnjeno, kao i izvor od kojeg je dobio podatke, javno pročitao imena zaštićenih svjedoka u istrazi. Glavaš je slao upozorenja svom ratnom mentoru Vladimiru Šeksu, donedavnom predsjedniku Sabora, bude li on „morao visiti" - ni Šeks neće mirno spavati na slobodi.

Zatim su Sabor i sudovi dopustili optuženiku da se brani sa slobode, pa Glavaš kad nije na sudu, krati vrijeme s društvom u kafićima u središtu Zagreba, raducka u Saboru...

Optimizam da će „pobijediti pravda" ne može donijeti ni svjedočenje prvog hrvatskog ministra policije Josipa Boljkovca, koji je za izbijanje rata u Slavoniji najodgovornijima označio najtvrđe HDZ-ove desničare: Gojka Šuška, Vicu Vukojevića, Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša. Boljkovac je zaključio da bi Glavaš već 1991. bio u zatvoru da Tuđman nije njega smijenio s mjesta ministra policije, a kako je rekao, na traženje Slobodana Miloševića.

Dakle, ako ne pobijedi pravda, ostaje nam utjeha da su šanse da se približimo istini o tome kako je i uz čiji dogovor „počeo rat u mojoj Slavoniji" ipak sve veće. Odnosno, da ćemo uspjeti posložiti i zadnje kockice u mozaiku koji nas već i sad upozorava da su hrvatski udbaši i kosovci preobučeni u „Hrvatine", uz podršku „braće bezbednjaka, zaštitnika Srba i Jugoslavije", natopili tuđom krvlju taj plodan i duboko nesretan dio Hrvatske.


Članak je prvotno objavljen u bivšem beogradskom listu Borba, Beograd, 12. 09. 2009