Feljtonizirani konačni rasplet gospićkog slučaja  (1.)

Najave ministra policije Ranka Ostojića da će riješiti slučaj ubojstva Milana Levara, predistaražne radnje koje provodi riječko državno odvjetništvo u slučaju privođenja osobe srpske nacionalnosti SIS-ovcu Ivici Oreškoviću, nakon čega se privdeneom gubi svaki trag, nastavak istrage Medački džep 2, gubitak HDZ-a na nacionalnoj razini, toliko su uzburkale duhove u Gospiću i Lici, da se jasno čuje kako puca dvadesetogodišnji leda šutnje, uzrokovan kriminaliziranošću malo koga od strane ratnih gospodara života i smrti u Lici. Led je krenuo u Lici pored toga što metereolozi najavljuju sve niže temperature.
    Boraveći protekloga vikenda u Gospiću i okolici prikupio sam toliku novu količinu informaciju informacija da ću ju morati publicirati u feljtonu. Između ostalog, došao sam do novih spoznaja o ubojstvu Milana Levara, koje samo potvrđuju moje ranija otkrića o ulozi države u njemu. Ministar Ranko Ostojić na velikim je mukama kako istodobno riješiti slučaj Levar do kraja, a da na početku ne preplaši one koji su još u sustavu policije, a sudjelovali su ili u ubojstvu ili u opstrukciji istrage. Kandidat za predsjednika HDZ-a Darko Milinović i njegova ekipa već su u sukobu s onima kojima su oni podijelili lokalne funkcije u vlasti...

Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman 09. siječnja 1992. smjenjuje Mirka Norca i na mjesto zapovjednika 118 "R" brigade Gospić postavlja Dražena Jurkovića, donedavnog načelnika u ministarstvu zdravstva i drugog čovjeka gospićkog HDZ-a, zamjenika Darka Milinovićarhiv 45 Lines
Dražen Jurković je na početku rata u Gospiću kao šef Kriznog štaba Gospića bio podređen Anti Kariću, šefu Kriznog štaba za Liku, kojem je tajnik bio Tihomir Orešković. Karić je pak bio podređen Josipu Manoliću šefu Kriznog štaba RH.

Na isječcima iz HTV-ovoih propagandnih izvještaja iz ratnog Gospića 1991, a koji sam kao video priložio ovome tekstu može se vidjeti Dražena Jurkovića kako opravdava masovnu krađu oružja iz osvojenih vojarni. Ante Karić pak tvrdi da nitko od zarobljenih vojnika i oficira u vojarni Stanko Opsenica nije bio zlostavljan ni ubijen, što baš i ne odgovara istini, te dodaje kako sada treba krenuti u čišćenje preostalih terorista/snajperista u gradu, što je nerijetko bila izlika za ubojstva lojalnih srpskih civila ili nepoćudnih Hrvata.

Istina je pak bila da Jurković i Karić nisu bili stvarna vlast u Gospiću. Kao što je potvrđenom sudskom presudom suda u Rijeci utvrđeno, stvarni gospodari života i smrti u Gospiću bili su Tihomir Orešković, formalno Karićev tajnik, i Mirko Norac, zapovjednik 118. "R" brigade. Milan Levar, Zdenko Ropac, Zdenko Bando i još neki nepoćudni Hrvati pouzdali su se ipak u liniju Jurković i Karić, često puta im spašavali živote od Oreškovića i Norca, prebacujući ih preko slovenske granice do Zagreba ili po njihovom ovlaštenju išli podnositi izvještaje u Manolićev Ured za zaštitu ustavnoga poretka o zločinima koje zapovjedaju Orešković i Norac.
  Tek pod pritiskom SAD-a, nakon što je New York Times objavio dokaze zločina na Lipovoj Glavici, američki veleposlanik u još uvijek formalno postojećoj Jugoslaviji rekao je da Hrvatska neće dobiti međunarodno priznanje jer je odgovorna za masovni zločin. Orešković i Norac su nakratko bili uhićeni. Na intervenciju Nikole Štedula, šefa HDP-a, čiji su pripadnici bili upleteni u gotovo sve organizirane zločine diljem Hrvatske i dijela BiH, Orešković je zaposlen kod Josipa Perkovića u vojnu protuobavještajnu službu SIS, gdje je već radio njegov brat Ivica kao kadrovik cijele ekipe HDP-ovaca koji su povučeni iz policije u Lučkom u Vojnu policiju i SIS i poslani da odigraju svoju ulogu u Gospić, Zadar, Šibenik, Split, Derventu, Hercegovinu...

   Zdenko Ropac svjedoči da je njega i Zdenka Bandu, Zdravko Mustač Manolićev tajnik u Uredu za zaštitu ustavnog poretka poslao da podnesu izvještaj Josipu Perkoviću u MORH o zločinima Oreškovića i Norca, a tamo je Perković već primio delegaciju iz Gospića koja se došla založiti za Norca. Njega i Bandu ozbiljno nije ni saslušao.

   Ipak, Manolić je bio uporan i tražio je i Norčevu smjenu, ne i procesuiranje, pa je Tuđman 09. siječnja 1991. potpisao gornju odluku o postavljanju Karićevog čovjeka Dražena Jurkovića za zapovjednika 118 "R" brigade Gospić.

General Anton Tus je u Gospić poslao izaslanstvo na čelu s generalom Petrom Stipetićem da smijeni Norca i na njegovo mjesto postavi Dražena Jurkovića, pozivajući se na Tuđmanovu zapovjed. Kako svjedoči Stipetić, Norac mu je odgovorio da .ebe on partizanskog generala Tuđmana. Da on priznaje samo Maksa Luburića. Većina pripadnika te 118 "R" brigade izvršila je vojni puč i nije prihvatila Tuđmanovu i Tusovu zapovjed i Jurković nije preuzeo Norčevo mjesto.arhiv 45 Lines
Tus je potpisao još jednu zapovjed, o postavljanju pukovnika Nikole Rendulića, za zamjenika Draženu Jurkoviću, ujedno načelnika štaba 118 brigade. Kako se radilo o iskusnom profesionalcu iz JNA, kojeg je bivša vojska iz političkih razloga jošp davno prije rata umirovila, on je ekipi oko Norca i Oreškovića odgovarao jo manje od Dražena Jurkovića. Njemu su kasnije digli kuću u zrak i bacili sumnju na Milana Levara i Zdenka Ropca te iste pritvorili. Iako su postojali svjedoci da se u inkriminirano vrijeme oko Rendulićeve kuće u Gospiću motao Norčev vojni obavještajac Milan Miki Karić, čiji je polubrat bio aktivan na pobunjeničkoj strani, sad već pokojni državni odvjetnik Pavao Rukavina dugo je ustrajao na optužbi protiv Levara i Ropca ne bi li ih se neutraliziralo instittucionalnom i javnom svjedočenju o zločinima počinjenim pod dirigentskim palicama Tihomira Oreškovića i Mirka Norca.

Nakon pet minuta što je 28. 08. 2000. ubijen Milan Levar, nepoznat muški glas je nazvao pukovnika Rendulića u stan u Zagreb i cinički mu poručio: od kog ćeš sad naplatiti štetu kad ti je mrtav voljeni Mićo. Vijest još nije bila službeno objavljena i Rendulić je shvatio da je ubojstvo planirano i pomno organizirano, pa je ubrzo preko Mesićevog savjetnika za unutarnju politiku Igora Dekanića zatražio prijem kod Tomislava Karamarka, tada predstojnika UNS-a te s njim i njegovim tadašnjim zamjenikom Joškom Badžimom razgovarao o okolnostima atentata na Levara. Međutim, kako tvrdi, oni nisu ništa poduzeli da se ubojstvo razriješi. Čak što više, istraga o dizanju njegove kuće u zrak je adaktirana i na nju je stavljena oznaka državne tajne tako da Rendulić u Hrvatskoj nije mogao ostvariti nikakvo pravo na odštetu te je prošavši sve institucije u tužbi protiv države, došao na Sud za ljudska prava u Strasbourg.

Pukovnik Nikola Rendulić nikada nije stupio na dužnost, između ostalog strahujući za vlastiti život. A njegov šogor komandant gospićkog garnizona potpukovnik Miodrag Đorđević,  koji do tada nije podržavao pobunjeničke četničke snage već je Renduliću prenosio informacije o stanju u garnizonu,pomagao ljudima u Lovincu, dopremio tenkove u gospićku kasarnu da bi ih kasnije hrvatske snage mogle zarobiti, 28.08.1991. je pod izgovorom da ima zdravstvenih problema nasilno odveden u Rijeku, a potom vraćen u Gospić da bi drugoga rujna 1991. godine sa porodicom vojnim vozilima iz Gospića odvežen na aerodrom Željava i prebačen u Beograd. Đorđeviću je potom suđeno u Srbiji kao izdajniku te je idućih godina prošao razna maltretiranja i torture. Hrvatska vlast mu se nikad nije odužila za sve što je napravio za spas Gospića i okolice, kao uostalom ni njegovom šogoru Renduliću kojeg se i danas pravosudno maltretira, a dobiva i razne prijetnje vezano za suradnju s pokojnim Milanom Levarom i pod čudnim okolnostima preminulim Pajom Šimićem.arhiv 45 Lines
Otkada se Dado Milinović izjasnio da se kandidira za predsjednika HDZ-a, a nakon gubitka stranke na parlamentarnim izborima, mnogi su mu počeli okretati leđa. Ponajprije valja podsjetiti da se on na političku scenu lansirao 2000-e kada se vezaoancima prosvjedujući protiv uhićenja tzv gospićke skupine, ljudi Tihomira Oreškovića ili onih sklonijih Mirku Norcu. Njegov današnji glavni  saveznik u Gospiću Dražen Jurković u to je vrijeme bio svjedok optužbe na suđenju tzv gospićkoj skupini.

Milinović se dolaskom na vlast koncem 2003. založio da šef gospićke policije postane Željko Jurković, koji nije mogao proći sigurnosnu provjeru POA-e zbog raznih "nestašluka" koje je radio za vrijeme rata. Prije svega, on je jedini policajac iz gospićke policije koji nije ušao u autobus kojim su gospićki policajci išli u novosupostavljenu postaju na Plitvice. Između ostalog isti je bio zadužen za čuvanje  Milana Rakića, šefa Službe državne sigurnosti za Gospić kojeg su zarobili ljudi Tihomira Oreškovića. Odjednom je taj isti Rakić, Željku Jurkoviću, na neobjašnjiv način pobjegao.

Pred koji tjedan, u kafiću  Eurocaffe o svom nekadašnjem mentoru Dadi Milinoviću, Željko Jurković je podsmješljivo govorio ne primjećujući da mu isti stoji iza leđa. Dado je, navodno sav zajapuren rekao: Ja sam te postavio za šefa policije, a bilo kako bilo, ja ću te i smijeniti!

Milinovićev saveznik Dražen Jurković je slaba točka i zbog nedavna posjeta Gospiću Mirka Norca koji je pušten na slobodu nakon odslužene dvije trećine kazne za dva ratna zločina. Norac se u kafiću City našao i naljudikao s Ivanom Jurkovićem Šarenim, bivšim vojnim kontraobavještajcem koji je bio uhićen zbog sumnji na ubojstvo Milana Levara, a na detektoru laži stresno je reagirao na pitanje je li on postavio bombu koja je ubila Levara. Inače, pored Levarove obiteljske kuće nalazi se stambena zgrada u Kaniškoj 31 u kojoj stanuje stariji brat Šarenog, Josip Jurković, policijski specijalac, iz čijeg se stana odlično vidi Levarova obiteljska kuća. U istoj zgradi stanuje i Antonio Tony Stilinović, sumnjičen za prebijanje novinara Roberta Franka, i jedan od sumnjivaca u procesu Medački džep 2.
   Navodno se Mirko Norac nije želio susresti s Darkom Milinovićem, posebno zbog svjedočenja Dražena Jurkovića.

Dražen Jurković se nekada zvao Dražan i izjašnjavao Jugoslavenom. Legenda kaže da je Tihomir Orešković odmah po preuzimanju zgrade SUP-a pokupio sav arhiv, odnosno sve dosjee bivših lokalnih suradnika UDBA-e, isto ga je zanimalo i u kasarni Stanko Opsenica gdje se nalazio arhiv KOS-a. Tako je u šaci, a uz obilatu asistenciju brata Ivice koji je od Josipa Perkovića iz njegove privatne udbaške zalihe dobivao kompromitirajuće materijale, držao sve koji su se na ovaj ili onaj način mogli kompromitirati, odnosno iskoristiti za prljave poslove ili čepljenje usta. Između ostalog dočepao se dosjea jednog predratnog pljačkaša grobova kojeg je kasnije koristio da prenosi leševe srpskih civila s mjesta likvidacije na razna mjesta.
Navodno je i Ivica Jurčić bivši vojni policajac pod ontrolom Tihomira Oreškovića, sumnjičen za razbe ratne krađe i teža kaznena djela, a koji je također na intervenciju Dade Milinovića postao šef gospićke ispostave SOA-a, odlučio okrenuti leđa najpoznatijem gospićkom ginekologu, uzdajući se u kontakte koje je uspostavio preko Saše Perkovića, savjetnika za sigurnost predsjednika Ive Josipovića sa Josipom Buljevićem, šefom SOA-e. Nada se da će ga te veze zaštiti od smjene ili barem od kaznenog progona, pa je, navodno spreman poduzeti sve što treba da se kompromitira Milinovića.
   
Navodno bi Dado Milinović definitivno trebao ispasti iz utrke za predsjednika HDZ-a i politike nakon što se preko SOA-e reotvori priča Fatime Skule Tomičić, bivše kuharice kave u štabu Tihomira Oreškovića koja je svojedobno SZUP-u u okviru operativne akcije "Fes" ispričala da je doktor Dado iznosio leš jednog ubijenog oficira iz Tihinog štaba pjevajući bećarac. Istu priču je Fata Tomičić ponovila i meni u intervjuu za "Globus" 1999., a 2007. sam objavio i njeno video svjedočenje o istom, ali nitko nije reagirao. Sada će, navodno, Fata pritisnuta svojom ulogom u ratnim zbivanjima, biti spremna službeno, pa i javno, potvrditi da je ta priča istinita. Ironija u cijeloj priči je najava da je Fata trebala ili da je već održala promociju svoje proročanske firme u hotelu "Ana" gospićkog ugostitelja Dane Šimića, bliskog Tihomiru Oreškoviću.

 Jedini od utemeljitelja HDZ-a Gospića i sudionika mnogih prljavih stvari za vrijeme rata je Ivica Čačić zvan Kockar, inače bratić Nikice Valentića. On se nije pridružio istupu Miroslava Petrya koji je napao Milinovićča da nije bio osnivač HDZ-a iako se Petry pozivao i na Kockara kao svjedoka. Kockar je prvi na listi Županijskog odbora Zajednice kluba utemeljitelja HDZ-a Ličko-senjske Županije. Dražen Jurković je šesti na tom popisu. A nedavno se oglasio i Ante Vlainić, također jedan od utemeljitelja tvrdeći da se Milinović njemu i Ivici Čačiću Kockaru javio 1988. sa odsluženja vojnog roka u Srbiji jer da su oni kontaktirali sa središnjicom u Zagrebu i izrazio želju za učlanjenjem.


nastavlja se...